Nada hay nuevo debajo del sol.

Znaš da si bosanac, kad je prije Bajrama obavezno krečenje, ali i pranje suđa koje se nije upotrijebilo stotinu godina prije tebe, niti će se upotrijebiti još toliko nakon tebe, ali za svaki slučaj. Nikad ne znaš, jelte, gdje se može zalomiti 🙂

Mene to tol’ko nervira, hrpa nepotrebnih stvari, koje samo prašinu skupljaju i ružno izgledaju nagomilane, ali ko mene pita? Mogu komotno da me stave na pik, pod bijelu tehniku, mašina za pranje suđa, stara dvaesidva ljeta, ali efikasna. Najbolje ju koristiti preko dana, jer malo slabije vidi. Inače, može se koristiti kao usisivač ili perač tepiha, višenamjenski uređaj 😀

Čitam Gričku vješticu po drugi put. Prošlo je dosta, dosta, vremena otkako sam je pročitala. Žalim što sam izgubila svesku u koju sam pisala pročitane knjige. Sad bih vjerovatno trebala drugu, jer spisak je ogroman.

Plaši me da ću se jedno jutro probuditi i neće nas biti. Da misao može pojesti, od mene ništa ostalo ne bi.

Inače sam bježala kol’ko me noge nose od svake moguće povezanosti. Sad bih mogla ostaviti sve iza sebe, samo da sam ti blizu.  Jer me iznenadi i kad spavam pored tebe, kad otvorim oči k’o da te tek tad otkrivam i ne mogu da vjerujem da si tu i čime sam ja to zaslužila?

Samo ostani tu.

Sinoć sam na tavanu sjedila, pila kafu, upalila svjetiljku na telefonu i bila uz svoju macu, koja je trebala da se okoti. Čudnovato, inače mačke ne dozvoljavaju da se prisustvuje tome, ali moja se nije htjela maketi od mene. Jesam li ja pošla, eto je za mnom.

Imamo tri mace, male 🙂

Dvije iste i jednu različitu, haha.

 

 

 

 

 

. . .

Krenem ti ja tako da pišem o nečem, uživim se, onda neko sjedne do mene i blene u laptop k’o tele u šarena vrata, huja me spopadne, hoću da plačem i da vrištim.

Šta da ti pričam, kad sve znaš. Meščini da sam skoro pa ljuta na cijeli svijet.

A svog čo’jka volim najviše na dunjaluku. (i njemu bi jednu iza ušiju, doduše)

Usput, najviše me srklete udruženja za zaštitu životinja. Objaviš sliku napuštenog, bolesnog, jadnog pujde/mačke, metneš koji eurić u đep i nekako, Bog sami zna kako, mirne duše ostaviš jadnu životinju da se pati.

Za sve im se pare šalju, a nikad ništa se ne mijenja. Šta, da ih nahrani il’ da se javi kad trebaš da ih pitaš nešto … Haha. M’rš stoko.

od šećera i sna.

Meni je uvijek bilo nezamislivo da ti neko može nedostajati … Ako je otiš’o prije po’ sata, ali da, jebi ga … Moguće je.

Ne postoje riječi, taman da sam pročitala još mali miliončić knjiga, koje bi opisale kol’ko ja njega volim.

I kad me nervira, doduše, pa kažem svašta nešto … Al’ ja to ne mislim, samo lajem, bezveze.

Ponajviše od straha da bi mogla da ga izgubim, nekad … Tačno to u glavu udari.

Šta je prije bilo, sasvim je mutno, a šta će se desiti tek, sigurno želim da bude s njim.

Raspekmezila san se 🙂

gdje se nađu tvoje pjege i moje bore.

Unutarnje krvarenje i bol, koju ne možeš pokazati, ne možeš uperiti prstom i reći “evo tu je, to želim da mi iščupate”.  Još samo nisu izmislili klješta kojim ćeš istegljati dušu …

Ali sve ostalo jesu, sve da bi čovjek prest’o biti čovjek.

Volim biti sama. Volim da slušam muziku na stoliću do otvorenog prozora, jer samo tad imam osjećaj da je sve u savršenom redu. Ni jedan jedini put nisam progutala knedlu u grlu, niti sam osjećala onu tupavost u glavi, zbog koje ne znam jesam li pošla ili došla.

Volim da čitam dok iz glave ne izbacim sve što stoji u njoj i glasno se krevelji.

Volim da se ispružim na travi i slušam vodu kako teče, a ponajviše da pričam svojim cukama. Jer , ispostavilo se, niko bolje od njih ne sluša, a vala se i ne pomjera.

Svaka nepotrebna riječ, svaki razgovor koji navodi na nekog trećeg, sve što se ne tiče direktno mene i nije zanimljivo u toj mjeri da zaokupi pažnju, na moju glavu djeluje ko tokmak. – Sa mnom se, očito, ne može pričati.

Nikad nisam vidjela svrhu u ogovaranju nekoga ko ti je maloprije izaš’o iz kuće. Ni onog što je maloprije proš’o pored nje.

Samo mi je nedostajalo da nekome kroz cijeli dan pričam šta radim, kako se osjećam, da ne propustim ni jednu tešku misao … Da sve ispustim iz sebe, da se osjećam laganom poput pera i spremnom da dočekam novi dan.

Da se nasmije, da kaže da nisam luda, da sam normalna u nekoj … Pa, kol’ko tol’ko jesam.

Da ne tutnjaju u glavi, da se ne sudaraju, da mi ne tjeraju suze na oči …

 

 

what if?

Možda sam trudna. Možda i nisam. Sve je moguće.

Ne znam u kojem slučaju bih si više slomila srčeko.

Da je neko drugi, vjerovatno bih se srozala do zemlje i ne bih uspjela da se ispravim.

Ne znam kako bi trebala da se ponašam (?) i je l’ neko, ikad, uopšte, bio spreman za to? Vjerovatno.

Valjda uz enormnu količinu ljubavi koju osjećaš prema strani koja je sposobna da napravi bebu, postane …  Normalno.

Čakštaviše, ne bi li bilo simpatično sačuvati u nečemu nešto što voliš? U svakom slučaju, ne bih si zamjerila 🙂

 

:)

Otkako ne radim spetljala sam se mnogo puta. Velim, račune ne otvaram dok ne dođe plava koverta, pa ću znati kol’ko sam kriva. Em što mi je dosadno, pa me ubi razmišljanje o svemu, al’ helem …

Nekad imam osjećaj da mi se cijeli svijet svali na ramena, pa se isplačem k’o subudalasta i prođe me. Jer iz svega se izvučeš zeru pametniji i snažniji. Valja svaki belaj da spoznaš vrijednost sitnica. Ono što bi neko drugi zaobišao kol’ko može, a meni srce naraste k’o …

Kad izvodimo cuke i buraz jednu od njih mora da pusti meni, da me zagrli i onda ide dalje. K’o da me ne vidi stotinama godina, a ne govoreći o satima. 🙂

Ničiju nafaku nije vuk izio, stoji tako …

 

 

I’ll never grow up.

Bolesna sam. Šteta što sam nedavno dala otkaz i sad ne mogu uzeti bolovanje. 😀

posao – od bosanske riječi pošao da ne primiš platu i ako imaš sa čime da se zabaviš

Helem, prije nekol’ko je po internetu kružio video u kojem djevojčica od čitavih 12 godina, oplakuje svog bivšeg momka i moli da joj se vrati. Usput navodi da je od 4tog do 6tog razreda bila sa drugim. Kako reče, 3 godine, ako se ne varam. Sad koji je mene šejtan naćero da ja to gledam, pojma nemam.

U tom ti meni prođe moja osnovna škola pred očima. Nisam ja tol’ko stara, nit je to bilo nekad davno. Samo što …

Sjetih se nas u četvrtom osnovne, gdje smo htjele vaditi oči učiteljici kad nas je razmjestila tako da sjedimo sa dečkima. Po nekom nepisanom pravilu ; uvijek je morala biti svađa. Sklon’ sve što imaš s moje strane stola, inače objavljujem rat.

Prva simpatija, tek u osmom razredu i to se sporazumjevali sa onim papirićima. Napišeš nešto, pa pošalješ po nekome, pa pola škole pročita dok dođe do jadnička.

Nazad, opet, u četvrti spašavala sam mačiće, voljela ih, hranila, pazila, pravila ispod jabuke kolače od blata.

Nisam smjela babi viknuti da imam momka, nema veze što je to toliko dječije i nevino, jer se nismo smjeli ni pogledati, kamo l’ objaviti cijelom svijetu.

Od djece, kol’ko ih vidjeh, znam, malo ko (čini mi se) radi ispravnu stvar. Prva je tutnut telefon u ruke, napraviti fejzbuk profil (aman) i ne čuditi se uopšte što po cijeli dan ne izlazi vani, nego igra igrica i objavljuje statuse?

A ne, stvarno, gdje vam je onaj zijan teški, padanje, lomljenje noseva, plakanje, upadanje u vodu, odnošenje lopte kad se naljutiš JER JE TVOJA I IMAŠ PRAVO? Idete li nenama i dedama za vikend, za raspust da se vratite deblji nego što bi kod kuće bili za godinu?

Naravno da niste, jer nemaju internet.

Je l’ vi stvarno mislite da odgajate djecu tako što im, da prestane dernjava i kuknjava, ispunjavate svaku želju? Pusti ga da sjedne na sred šetališta, nek’ razvija svoja pluća i nek’ skonta, da stvari koje nisu za njega, neće ni dobiti.

Pričate li s njima il’ nemate vremena za njihove gluposti? Vjerujem da nemate.

Sve to mahom treba istjerati iz kuće i dati im loptu. E more marš, da si mi iz oka kan’o.

Što ne odgajate tako da ne ovise o nekome, što svojim kćerkama ne objasnite da mogu živjeti bez muškaraca? Da se svijet ne raspada bez njih i da će, u jednom trenutku, doći onaj što je Boga molila za njega?

Ako i jest …

Od dvije-tri suze još nikome nije došlo zlo, vjerujte.

 

 

 

 

šipak i uštipci.

Sinekura – dobro plaćena služba u kojoj se ništa ne radi. (lat. sine cura – bez brige).

Što bi nam ujedno opisalo sve delgacije, stranke, vijeća, skupšite, uopšteno sve u državnoj (pokušaju od) službi. Ali helem …

Biti siguran u nešto je smiješno, jer ne radi sve onako kako ti hoćeš, ni dokle hoćeš.

Jednog dana će ti neko, na tvome zacrtanom putu, podmetnuti nogu (možda dugu, obrijanu, možda malehnu i dlakavu, čak i krivu), past ćeš, udariti glavom i kad se ustaneš, krenuti sasvim drugim putem. Ići ćeš baš tamo, gdje prije tog’ ne bi pomislio. Bi’ćeš sretan i uvjeren da si tamo krenuo.

Jer, rekoh daveći se uštipcima, nije do tebe, niti je do mene, nekad nisu u pitanju godine, nego sekunde.

I šipak brate mili. Šipak ogroman, najveći na svijetu. Znam ja da se čuje vani kako pjevam i znam da ne znam, ali svejedno ne prestajem.

 

Despues de los años mil, Torna el agua a su carril.

pomaamaraš –  brbljavac, klevetnik, pričalica (od franc. parler – govoriti i vite – brzo)

Enciklopedija nebitnih stvari progovorila. Ne dam.

Činjenično, kol’ko god ti je insan drag, nekad mu onu blještavu aureolu nogom nabijaju mali đavolčići, u obliku njihovih, inače, zanemarljivih mana. I tako, dok ih gledam, polahko bacam niz vodu sve dobro što su napravili, mrzeći ih zbog svega što se trenutno događa.

Lupala bih ja njih loncima, tavama, bockala viljuškama, da se osvjeste, ali ne mogu. Mom posjedu snaga se nikad nije približavala.

Pomirena sa svime. Čovjeku nije dato šta ne može predeverati. Bo’me, nije mu dato ni više od onoga što je zaslužio, ali ne razumiju. Imam ja zalihu strpljenja i razumjevanja, jer …

Ne mogu da objasnim pomirenost sa svime što je padalo na nas. Drugačije nije moglo biti i kakav izlaz nude najsitnije, ružne, odvratne riječi? Malo ko je pričom našao izlaz iz pakla.

Iz mene se djetinja radost i budaleština teško izvlačila. Dokle god je živa glava, sve ostalo će nekako (pod uslovom da pomjeriš dupe) doći na svoje mjesto.

Samo riječima. Riječima se može sve. Riječima koje nemaju kraj. Riječima koje čuvam, sakupljam i kojima se divim, mogu se izvući suze, pogotovo ako su besmislene.

hello fellas

Riječ hakawati dolazi od arapskog glagola „haka“, što znači „reći, (is)pripovijedati, izvijestiti o nečemu, ispričati, imitirati, kopirati, nalikovati čemu“. Hakawati je neko ko čini sve navedeno. ‘

Kad ti je malo šta jasno, kad ne znaš jesi l’ poš’o il’ , moooooožda, doš’o, šta je bolje nego li otvoriti blog?

I utrefiti slovo š, umjesto đ?