. . .

4

Krenem ti ja tako da pišem o nečem, uživim se, onda neko sjedne do mene i blene u laptop k’o tele u šarena vrata, huja me spopadne, hoću da plačem i da vrištim.

Šta da ti pričam, kad sve znaš. Meščini da sam skoro pa ljuta na cijeli svijet.

A svog čo’jka volim najviše na dunjaluku. (i njemu bi jednu iza ušiju, doduše)

Usput, najviše me srklete udruženja za zaštitu životinja. Objaviš sliku napuštenog, bolesnog, jadnog pujde/mačke, metneš koji eurić u đep i nekako, Bog sami zna kako, mirne duše ostaviš jadnu životinju da se pati.

Za sve im se pare šalju, a nikad ništa se ne mijenja. Šta, da ih nahrani il’ da se javi kad trebaš da ih pitaš nešto … Haha. M’rš stoko.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *