Meni je uvijek bilo nezamislivo da ti neko može nedostajati … Ako je otiš’o prije po’ sata, ali da, jebi ga … Moguće je.
Ne postoje riječi, taman da sam pročitala još mali miliončić knjiga, koje bi opisale kol’ko ja njega volim.
I kad me nervira, doduše, pa kažem svašta nešto … Al’ ja to ne mislim, samo lajem, bezveze.
Ponajviše od straha da bi mogla da ga izgubim, nekad … Tačno to u glavu udari.
Šta je prije bilo, sasvim je mutno, a šta će se desiti tek, sigurno želim da bude s njim.
Raspekmezila san se 🙂