Nada hay nuevo debajo del sol.

Znaš da si bosanac, kad je prije Bajrama obavezno krečenje, ali i pranje suđa koje se nije upotrijebilo stotinu godina prije tebe, niti će se upotrijebiti još toliko nakon tebe, ali za svaki slučaj. Nikad ne znaš, jelte, gdje se može zalomiti 🙂

Mene to tol’ko nervira, hrpa nepotrebnih stvari, koje samo prašinu skupljaju i ružno izgledaju nagomilane, ali ko mene pita? Mogu komotno da me stave na pik, pod bijelu tehniku, mašina za pranje suđa, stara dvaesidva ljeta, ali efikasna. Najbolje ju koristiti preko dana, jer malo slabije vidi. Inače, može se koristiti kao usisivač ili perač tepiha, višenamjenski uređaj 😀

Čitam Gričku vješticu po drugi put. Prošlo je dosta, dosta, vremena otkako sam je pročitala. Žalim što sam izgubila svesku u koju sam pisala pročitane knjige. Sad bih vjerovatno trebala drugu, jer spisak je ogroman.

Plaši me da ću se jedno jutro probuditi i neće nas biti. Da misao može pojesti, od mene ništa ostalo ne bi.

Inače sam bježala kol’ko me noge nose od svake moguće povezanosti. Sad bih mogla ostaviti sve iza sebe, samo da sam ti blizu.  Jer me iznenadi i kad spavam pored tebe, kad otvorim oči k’o da te tek tad otkrivam i ne mogu da vjerujem da si tu i čime sam ja to zaslužila?

Samo ostani tu.

Sinoć sam na tavanu sjedila, pila kafu, upalila svjetiljku na telefonu i bila uz svoju macu, koja je trebala da se okoti. Čudnovato, inače mačke ne dozvoljavaju da se prisustvuje tome, ali moja se nije htjela maketi od mene. Jesam li ja pošla, eto je za mnom.

Imamo tri mace, male 🙂

Dvije iste i jednu različitu, haha.

 

 

 

 

 

. . .

Krenem ti ja tako da pišem o nečem, uživim se, onda neko sjedne do mene i blene u laptop k’o tele u šarena vrata, huja me spopadne, hoću da plačem i da vrištim.

Šta da ti pričam, kad sve znaš. Meščini da sam skoro pa ljuta na cijeli svijet.

A svog čo’jka volim najviše na dunjaluku. (i njemu bi jednu iza ušiju, doduše)

Usput, najviše me srklete udruženja za zaštitu životinja. Objaviš sliku napuštenog, bolesnog, jadnog pujde/mačke, metneš koji eurić u đep i nekako, Bog sami zna kako, mirne duše ostaviš jadnu životinju da se pati.

Za sve im se pare šalju, a nikad ništa se ne mijenja. Šta, da ih nahrani il’ da se javi kad trebaš da ih pitaš nešto … Haha. M’rš stoko.

od šećera i sna.

Meni je uvijek bilo nezamislivo da ti neko može nedostajati … Ako je otiš’o prije po’ sata, ali da, jebi ga … Moguće je.

Ne postoje riječi, taman da sam pročitala još mali miliončić knjiga, koje bi opisale kol’ko ja njega volim.

I kad me nervira, doduše, pa kažem svašta nešto … Al’ ja to ne mislim, samo lajem, bezveze.

Ponajviše od straha da bi mogla da ga izgubim, nekad … Tačno to u glavu udari.

Šta je prije bilo, sasvim je mutno, a šta će se desiti tek, sigurno želim da bude s njim.

Raspekmezila san se 🙂