gdje se nađu tvoje pjege i moje bore.

5

Unutarnje krvarenje i bol, koju ne možeš pokazati, ne možeš uperiti prstom i reći “evo tu je, to želim da mi iščupate”.  Još samo nisu izmislili klješta kojim ćeš istegljati dušu …

Ali sve ostalo jesu, sve da bi čovjek prest’o biti čovjek.

Volim biti sama. Volim da slušam muziku na stoliću do otvorenog prozora, jer samo tad imam osjećaj da je sve u savršenom redu. Ni jedan jedini put nisam progutala knedlu u grlu, niti sam osjećala onu tupavost u glavi, zbog koje ne znam jesam li pošla ili došla.

Volim da čitam dok iz glave ne izbacim sve što stoji u njoj i glasno se krevelji.

Volim da se ispružim na travi i slušam vodu kako teče, a ponajviše da pričam svojim cukama. Jer , ispostavilo se, niko bolje od njih ne sluša, a vala se i ne pomjera.

Svaka nepotrebna riječ, svaki razgovor koji navodi na nekog trećeg, sve što se ne tiče direktno mene i nije zanimljivo u toj mjeri da zaokupi pažnju, na moju glavu djeluje ko tokmak. – Sa mnom se, očito, ne može pričati.

Nikad nisam vidjela svrhu u ogovaranju nekoga ko ti je maloprije izaš’o iz kuće. Ni onog što je maloprije proš’o pored nje.

Samo mi je nedostajalo da nekome kroz cijeli dan pričam šta radim, kako se osjećam, da ne propustim ni jednu tešku misao … Da sve ispustim iz sebe, da se osjećam laganom poput pera i spremnom da dočekam novi dan.

Da se nasmije, da kaže da nisam luda, da sam normalna u nekoj … Pa, kol’ko tol’ko jesam.

Da ne tutnjaju u glavi, da se ne sudaraju, da mi ne tjeraju suze na oči …

 

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *