pomaamaraš – brbljavac, klevetnik, pričalica (od franc. parler – govoriti i vite – brzo)
Enciklopedija nebitnih stvari progovorila. Ne dam.
Činjenično, kol’ko god ti je insan drag, nekad mu onu blještavu aureolu nogom nabijaju mali đavolčići, u obliku njihovih, inače, zanemarljivih mana. I tako, dok ih gledam, polahko bacam niz vodu sve dobro što su napravili, mrzeći ih zbog svega što se trenutno događa.
Lupala bih ja njih loncima, tavama, bockala viljuškama, da se osvjeste, ali ne mogu. Mom posjedu snaga se nikad nije približavala.
Pomirena sa svime. Čovjeku nije dato šta ne može predeverati. Bo’me, nije mu dato ni više od onoga što je zaslužio, ali ne razumiju. Imam ja zalihu strpljenja i razumjevanja, jer …
Ne mogu da objasnim pomirenost sa svime što je padalo na nas. Drugačije nije moglo biti i kakav izlaz nude najsitnije, ružne, odvratne riječi? Malo ko je pričom našao izlaz iz pakla.
Iz mene se djetinja radost i budaleština teško izvlačila. Dokle god je živa glava, sve ostalo će nekako (pod uslovom da pomjeriš dupe) doći na svoje mjesto.
Samo riječima. Riječima se može sve. Riječima koje nemaju kraj. Riječima koje čuvam, sakupljam i kojima se divim, mogu se izvući suze, pogotovo ako su besmislene.
Super,..dozivljavam ovaj post kao neki šamar na moj posljednji, naravno subjektivno skroz, objektivno imaš svoje razloge pisanja….samo nastavi i dobrodošla
Ponekad ni šamar nije na odmet, znam po sebi. 🙂
hvala ti 🙂
Nije..posebno kad se insan budalasto ponasa